srenfrdees

I naši koraci se broje!

17. 05. 31

Milica Galic2I tako eto, još jedan dan u kojem mogu da postignem mnogo. Samo što mi treba više pomoći nego drugima, što mama radi i zato će drugarica da dođe kod mene i da mi napravi doručak (Hvala Mare!!!), što će njen brat da me odveze u grad na prvo odredište, a onda ću dalјe da se snalazim sama. Danas imam u planu oko milion stvari, ako uradim tri biće dobro. Bilo kako bilo, obuvam patike i, uz pomoć hodalice, sjedam u auto i dolazim na svoje radno mjesto. Pozdravlјam se sa prijatelјima koji su mi pomogli da dođem na posao i ulazim u prostoriju gdje sjede moje radne koleginice. Već sam malo umorna, ali sjedam za kompjuter i kuckam brojeve. Usput, najavlјujem djevojkama kako ću dva puta morati da izađem. Moram u fotokopirnicu i u Klinički centar na redovan neurološki pregled. Milion puta su me pitale zašto idem, milion puta sam im rekla da idem na redovnu kontrolu, ali danas odlučujem da im sve detalјno objasnim. Multipla Skleroza. Gledaju me zbunjeno. I neka objašnjenje počne. Neurološka bolest...nije prelazna, nije zarazna, samo, eto, neizlječiva je. Objašnjavam. Imam strplјenja. Vidim da ih interesuje. Dok sam objasnila kako funkcioniše Multipla Skleroza, uporedivši lјudski nervni sistem sa kablovima, pri čemu Multipla Skleroza malo (nekad malo više) uništi izolaciju na kablovima tj. uništi ovojnice nervnih vlakana, bilo je vrijeme da pođem. Pozdravila sam djevojke i otišla. Taksi. Neurologija. Vađenje krvi. Neurološki pregled. Opet taksi. Povratak na posao. Ponovo pozdravlјam djevojke i sjedam na svoje mjesto. Iscrplјena sam. U tom momentu se sjetim da sam zaboravila da odem u fotokopirnicu po knjige. Srećom, fotokopirnica nije daleko, tako da uspijevam još jednom da izađem sa posla i odem po knjige. Da mi nisu neophodne, ne bih išla po njih.

U tom trenutku shvatam da sam stvarno previše umorna da bih se ikud dalјe zaputila, pa zato sjedam u prvi kafe s namjerom da popijem kafu i onda da odlučim šta ću dalјe. Moram odmoriti. Multipla Skleroza je bolest koja zahtijeva da se odmorimo kad nam je previše. U protivnom pobjesni, a onda zna da bude jako neprijatno. Iz razmišlјanja me budi konobar koji donosi moju kafu. Dok polako pijuckam, razmišlјam kako me bole kolјena, kako moram da se vratim na posao, kao ima još stvari koje moram da obavim, kako sreća prati samo hrabre, kako u životu budeš ili pukovnik ili pokojnik, kako sam još davno odlučila da ću, ako će moj život zbog Multiple Skleroze da bude pakao, ja da budem gospodar svog pakla. Misleći tako, plaćam kafu i idem nazad na posao. Mojim malim, nesigurnim, drhtavim koracima. Kakvi god bili, odnijeće me tamo gdje želim da budem. Gdje treba da budem. Kakvi god bili, i oni se broje.

Autor: Milica Galić, aktivni član Udruženja